for us // ponedjeljak, 22:35
Prije bilo lakše pratiti tempo života i vremena. Nije bilo razlika između nje i njega i ostatka svijeta. Njih dvoje su bili jednom, svi drugi su bili priče zasebne.
Živjeli su komotno i dobro, nisu previše očekivali od života. Zašto je onda ona morala postati prenaporna i previše zahtjevna?
Iskreno, željela je svu njegovu pažnju, pa čak i onu negativnu. Kako god bilo, voljela je bilo koji način na koji ju je on tretirao. Bila je jednostavna osoba ali i komplicirana.
“Tonemo”, ona započne.
“Lebdimo”, on nastavi.
“Gušimo se”, ona.
“Utapamo se”, on.
“Plačemo”, ona.
“Trebamo”, on.
“Mrzimo”, ona.
“Sebe”, on.
“Nas”, ona završi kao što je i počela.
Stvarali su poeziju zajedno ali nisu bili niti svjesni toga. Bili su poput dvije niti koje se zajedno isprepleću u nizove i redove. Bili su on i ona, ništa više niti manje. Voljeli su se, poznavali su se. Koliko im je još trebalo? Previše. Bili su željni svijeta, željni ispunjenja svojih snova i zamišljenih savršenih života. Nisu se mogli trgnuti iz delirija u kojemu su živjeli. Ubrzo se sve srušilo, poput kuće od karata. Gubili su se u ljubičastim noćima i dugom ispijanju vina. Sanjari, tragači,...
“Ne postojimo više”, ona mu reče jedne noći u rame. On ju je samo jače zagrlio, jer je shvaćao.