Djevojka je imala suzu u oku, jednu malu, prozirnu vlažnu kapljicu koja je stvarala svoj put niz njezin obraz. Ta jedna suza je bila početak njegovog kraha. Gledao ju je tužnim očima, nije htio ju ostaviti. Bio je nenaviknut na takvo njezino ponašanje.
Kao da je gubio njegovu nju, kao da je gubio osobu koju je prije imao, koju je prije poznavao.
Htio ju je zagrliti i reći joj da će sve biti dobro, ali nije se mogao prisiliti. Osjećao se kao da ne može više biti niti sekundu u istoj prostoriji kao ona, da više ne podnosi biti u njezinom društvu. Osjećao ja antipatiju prema njoj, skoro pa i žaljenje.
Postojalo je vrijeme kada ju je volio, sada je došlo vrijeme kada je neće moći pogledati u oči, ako se, ne daj bože, susretnu na ulici. Postati će neznanci, ono što su i bili prije par godina. Dvije usamljene sjene koje šetaju gradom očekujući tu jednu osobu koja će promijeniti njihove živote.
On je to prije htio, kao i ona. Sada više nije znao što želi, trebao je saznati. Trebao je shvatiti.
Tužno odmahne glavom i izađe iz stana, ne pogledavši iza sebe.