“Mislio sam da ću biti dovoljno snažan za nju. Ona je trebala nekoga poput mene tada. Snažnog, neovisnog, ali i dobrog.
Ja nisam bio ništa od toga na kraju. Na kraju sam postao samo još jedan uljez u njezinom životu. Stranac. Nakaza.”
On odsutno pogleda u nevine mlade djevojke koje su sjedile u udaljenom dijelu kafića, uzme čašu i ispije veliki gutalj i onda pogleda svojeg prijatelja koji je čeznutljivo gledao u svoju praznu čašu.
“Možda si ju trebao pustiti da ona sama izabere što i zašto hoće. Tjerao si je na nemoguću ljubav. Tako to ne ide, prijatelju. Trebao si jednostavno... odustati.”
“Odustajanje? Ja nisam dobar u tome. Ja nikad nisam znao kada pustiti, kada prestati. Ljubav nije imala granice za mene. Nažalost”, iskreno mu reče i popije još jednom gut.
Možda bi se trebao prestati opijati, ali nije znao kako. Piće mu je bila jedina utjeha kada bi došli oni dani žaljenja. Žaljenja za nju i za njih, za ono prije.
“Prestani razmišljati o njoj, čuješ li me?” prijatelj mu reče i promrda ga.
“Hoću”, on mu reče, premda nije to mislio.