Osoba nedaleko od nje je nešto tiho šaputala u slušalicu telefona, izbjegavajući njezine upitne poglede. Svako malo bi okrenula svoja leđa prema njoj, kao da pokušava nešto sakriti od nje. Ono što ona nije znala je da je ona znala što joj je skriveno. Ionako će joj ubrzo biti rečeno, pa zašto bi se uopće mučila i pokušavala izvući informacije od nje?

Aimee je bila lukavija od toga. Uzme svoju gitaru u ruke i ponovno počne prstima tražiti inspiraciju među melodijom.

“The dawn is bowing out / And the afternoon dawns on me now / Trying to write a song that says “I'm tired” / Of trying to get you”, njezin melodičan glas ispuni prostoriju kao i zvuk njezine gitare. Svačiji pogled se uputi prema njoj i ona se sramežljivo nasmiješi i ponovno ju pogleda. I dalje ju je izbjegavala i to joj je smetalo.

Siđe s pozornice, spusti gitaru pokraj njezine drvene stolice i krene prema Beatricinoj sjeni. Dodirne joj rame kada dođe do nje i pogleda ju ne optužujući.

“Ne želim niti znati, ali ovo što radiš je odbojno”, iskreno joj reče.
“Tragedije li, zar ne? Čini se da nisam onoliko slobodno koliko sam mislila da jesam”, nasmiješi se i krene prema njihovo stolu u prvim redovima. “Saznat ćeš prije ili kasnije, draga.”