Oko devet i pol sati Eddie s probudio, nespretno se podignuvši s trosjeda i zbunjeno trljajući svoje oči. Izgledao je poput izgubljenog psića i njoj je to bilo simpatično.
Nije znala što da točno učini, nije htjela biti ona vrsta hiperaktivnog domaćina koji skače oko tebe sa domaćim keksima i pladnjevima malih sendviča niti ona vrsta hladnih, udaljenih osoba koje su bile neprijatne.
Nikad nije bila dobra u takvim društvenim aspektima. Više je voljela upoznavati osobe u trenucima, a ne pozivati ih kao male pokusne kuniće i promatrati ih kao da su zatvoreni u svojim kavezima.

Tiho ju je gledao a ona uhvati njegov pogled i reče: “Nadam se da si dobro spavao”, nasmiješi se sramežljivo. “Nisam dobra u ovome”, i on se nasmiješi. “Jesi li za šalicu mlijeka, kave, čaja?”
“Ne hvala”, on tiho reče i digne se sa trosjeda i došeta do nje, obučen u svoju jučerašnju odjeću, plave traperice i običnu sivu majicu koja mu je bila rastegnuta oko ovratnika. Kosa mu je dječački nemarno padala po zdravom licu, a sive oči su ju promatrale na trenutak malo znatiželjno, malo uplašeno. Ponovno ju je podsjetio na sebe. Tako neodlučan, nespreman riskirati.

“Znam da ti je sve ovo bizarno, vjeruj mi i meni je”, on ipak odluči preuzeti incijativu, “Ali, ako je ikako moguće, ja sam se stvarno zabavio u ova par sata što se znamo, Aimee. Odmaknuo sam se od uobičajenih misli i navika prošlu noć”, zastane na trenutak jer nije bio siguran kako će ona reagirati.
“Iskreno... Ja ne znam kako se osjećam”, ona iskreno reče i zavali se u stolicu. “Mene proteklih par mjeseci progone sjećanja na prijašnja.. vremena. Ne vremena sreće ili tuge, već ispunjenja. Mislim da tome, samo tome trebamo težiti. Što će nam osjećaji kada znamo da nismo potpuni, kada nešto... Nedostaje?”

On je sada sjedio nasuprot nje, igrajući se sa svojim prstima položenim na plohu bijelog stola. Izgledao je tako udubljeno u to, da je zaprepastio Aimee kada je progovorio.

“Možda to ti misliš, ali i to ispunjenje je osjećaj, ili barem iščekivanje za jednim. Prilično je lagano živjeti kada znaš da si sve postigao. Ali što ako nikad nisi siguran da si postignuo sve?” i dalje se igrao prstima, niti u jednom trenutku podignuvši svoj pogled prema njoj. “Što ako ne želiš taj osjećaj? Jer na kraju sve ostane isto, obično, prazno.
Zato sam ja i krenuo potražiti svoju rodbinu, živu ili mrtvu, čisto tako. Naišao sam na svoju baku, ili bolje rečeno, na njezinu ostavštinu. Onaj vrt gore, kojeg nitko nije želio preuzeti je trebao obnovu. Ja sam došao kao naručen. Bio sam opskrbljen majčin znanjem i iskoristio ga. A sada, netko poslije mene to mora nastaviti.”
Napokon podigne glavu, uhvati jednu njezinu ruku preko stola i reče: “Aimee da li ti to želiš biti?”

Ali to onda mora značiti da on odlazi, pomisli u sebi i tiho opsuje. Izgubit će još jednog.

“Ajmo reći da ja ne želim, ali da osjećam određenu potrebu i obavezu da to budem? I što ako jednog dana samo odustanem, kada shvatim kakva glupost je to bila da uopće pristanem? Nisam ja toliko nemarna.”
“Bistra si i nisi me odmah pitala da li odlazim jer si odmah shvatila, zar ne? Divim ti se na tome, strankinjo.”

Ona osjeti kako je porumenila, a on se na to nasmiješi. Netko ju je smatrao smiješnom, ili barem njezine reakcije.

“Reci da”, on reče.
Ona se gromko nasmiješi i reče: “Neću.”
“Hajde, reci da”, on naporno nastavi i nasmiješi se, sada joj se približavajući. “Voljet ćeš to.”
“Znam da neću”, ona reče.
“Hoćeš”, sada je bio licem u licem sa njom i promatrao ju s tima, sada vedrim sivim očima. “Reci da, Aimee.”

Ona je promatrala njegove usne dok su izgovarale njezino ime. Bilo je nečeg prkosnog u načina na koji joj je izrekao ime, pogotovo to malo m.

“Da”, ona reče, čak i nesvjesna svojeg postupka, a on joj se približi i spoji svoje usne s njezinima. Ona se podigne i stane pokraj njega, i dalje ne maknuvši svoje usne s njegovih. On ju uhvati za bokove i posjedne na stol i zagrli ju poslije. Ona ga je samo obuhvatila svojim nogama i nije ga namjeravala pustiti. Nije htjela pustiti.

Bilo je nečega zabavnog i opasnog u ljubljenju čovjeka koji ti je upravo dao svoj zeleni vrt. Mirisao je na proljetnice i jesenju kišu, pomiješanu s cimetom. Nije bio njezin, i to je bilo dobro. Vezala se uz njega, ali i to je mogla podnijeti.
Nakon nekoliko trenutaka više nisu mogli disati, pa se udalje jedan od drugoga, premda i dalje zagrljeni. On nasloni svoje čelo na njezino i počne ju promatrati svojim očima, kao da želi ući unutar njezine glave samo gledanjem u njezine tamne oči.

“Ti si pravi misterij, Aimee Reznor”, reče i odvoji se od nje i ona mu dopusti. Trenutak prije nego što je otišao iz stana i iz njezinog života, nagne se nad njezino uho i šapne: “Ti si osoba koju je lako voljeti.”