Mali smotuljak je držala između kažiprsta i placa, ruka joj se tresla, a vatra se nije htjela uhvatiti za cigaretu koju je pokušavala zapaliti drugom rukom, dok joj je cigareta izazivajući stršala iz crvenih usnica. Pokraj nje je bila boca crvenog vina, zamotana u smeđi papir. Osjećala se poput onih loših primjera djeci, poput koje kakvog gangstera.

Ali ona nije bila nikakva opasna djevojka, već napeta, lica prekrivenog svježim suzama. Htjela je zapaliti maleni smotuljak i sadržaj u njemu sa malenim zelenim upaljačem ali se nije mogla prisiliti. Zašto uništiti ono što joj je zadnje ostalo od prijašnjega života? Bile su joj to prevrijedne riječi na tom malenom papiru, tako pažljivo spremljene, sahranjene, da ih uništi.

“Voljela sam te koliko sam mogla u ovome svom jadnom, jednom životu. Da, bila sam naporna”, nasmije se grčevito kroz suze, pokušavajući spriječiti samu sebe da još plače. “Ali bila sam dobra, zar ne?”
Htjela je da joj odgovori, da joj dođe i zagrli je, potapša po ramenu da zna da je iza nje, da samo da je dotakne. Htjela je osjetiti njegovu bliskost i toplinu.
“Kako li sam glupa”, ponovno se nasmije. “Govorim sama sa sobom, sama sebi.”

Ona se podigne sa klupice i krene prema drvoredu zimozelenih stabala. Zagasi svoju napola popušenu cigaretu potplatom svoje cipele i osjeti žaljenje zbog nepotrošene cigarete. Bilo joj je žao cigarete, ali nije htjela trovati svoja pluća još više.
Morala se oprostiti od starih navika, starih lica i ovog izgubljenog, ustaljenog mjesta. Da to nije bilo toliko teško, odmah bi to odlučila, ali nije htjela reći zbogom. Tko uopće i želi reći zbogom?

Hodala je mirno i staloženo, ruka pokraj svojih bokova nježno se ljuljajući, glave spuštene ne hvatajući ničiji pogled, premda je u njoj buktio rat.