Jedan korak je bio samovoljan. Drugi je bio forsiran. Treći put više nije mogla. Hodanje je bila njezina navika, njezina želja za normalnost i solitudnost. Kada osjetite svježi povjetarac na svojem licu i na svojim dlanovima, kada iz daljine promatrate strance i žalite što ne možete imati njihove živote.
Ali ona, svaki put kada bi izašla iz stana bi osjetila tugu, tako tešku, neponovljivu tugu koju je vukla iza sebe već mjesecima. Hodati nije htjela, samo je željela ostati u svojem stanu, na svojem divanu, umotana u mekanu deku, sa šalicom tople kave u svojim rukama.
Ugašeni crni zaslon stare televizije ju je tiho promatrao, njezina tiha i mirna sjena ju je optužujući gledala.

“Prestat ću kada i ti prestaneš samu sebe optuživati, Aimee.”

Mrzila je izgovarati svoje ime. Previše je podsjećala samu sebe da je jedina ostala samoj sebi. To je boljelo na neki čudan način, jer je znala da je sama kriva za svoju samoću. Zašto bi se uopće trudila shvatiti druge ljude kada ne može niti samu sebe?
Udahne ustajali sobni zrak i pomisli na krov njezine zgrade. Nekoć je tamo bio zeleni vrt, ali otkada je umrla žena koja ga je uređivala i stvorila, Aimee se bojala popeti se gore starim liftom i suočiti se sa mrtvom prirodom.
Poznavala je tu ženu, vikende bi provodila kod nje i pila čaj sa keksićima. Poslije bi odlazile do vrta i sjedile tamo satima, sve dok se sunce nije spustilo i dok se zvijezde nisu pojavile kao puščani prah na tamnoj pozadini neba.
Onda bih počele pričati svoje priče, pričale bi o svojem životu, o životu drugih ljudi, o onome što su čule...
Tada je bila sretna, tada je disala bez problema, bez nekog grča u svojim plućima.

Shvati da je gladna, shvati da nije dugo jela. Sjeti se komada kolača koji je joj poslala majka ranije tog dana. Trebala bi ga pojesti i onda nazvati majku da joj reče jedno malo “hvala”. Stara će se nasmiješiti na to, kada bude čula glas svoje izgubljene kćeri.
Shvati ona da joj nedostaje i majka, još jedna karikatura u njezinom životu osim njega.

on

Zašto ga si opet nameće u misli? Zašto ga ponovo spominje? Zar mora sve prolaziti iz dana u dan, svu istu bol i čežnju?
Glupačo, tiho si reče. Trebala bi prestati sa time, podsjeti se. Ništa dobro ili loše ne proizlazi iz toga. Zašto to jednostavno ne pustiš, barem na trenutak?

Što je bio problem? Mrzila je samu sebe, ali to nije bilo najgore, već ono glupo samosažaljevanje na kojem je i živjela. S kojim je živjela. Nije znala samu sebe osloboditi boli koju si je sama nanosila. Zašto se nije mogla trgnuti iz zamišljenog svijeta u kojem je živjela, gdje je sve bilo crno i bijelo, bez ikakve varijable. Gdje je sve samo formula iz fizike koju je zapamtila iz osmog razreda, gdje je sve samo riječi koje je on rekao...

Odmahne svojom glavom da se riješi tih misli, premda je znala da to nikad neće moći učiniti.
Odluči da se ne može promijeniti ali da mora izaći iz ovog nereda koji je ona stvorila od svoje glave. Nekako odviše lagano i poletno se podigne iz divana i krene prema frižideru svjetlo tirkizne boje koji je bio već ohrđao na nekim mjestima jer je bio preobojan više puta da nađe taj nesretni komad torte i čašu mlijeka. A onda da krene prema zelenom vrtu gdje će se smjestiti na onu njezinu bijelu željeznu stolicu, jesti sporo, promatrati mrtvo lišće žute boje i slušati žuran, nemiran grad. Svidjela joj se ta ideja, jer je nakon duljeg vremena ponovno počela razmišljati o nevažnim stvarima zbog kojih se osjećala kao da stvarno po prvi put samo postoji, ne da živi.


U jednoj ruci je držala čašu punu mlijeka a u drugoj tanjur sa usamljenim, tamnim komadom kolača, koji je bio slasno prekriven tamnom, njoj najdražoj, čokoladom.
Izgledala je nekako sablasno, stojeći tako sama u zelenoj unutrašnjosti limene kutije, osvijetljena samo fluorescentnim zeleno-žutim sjajem.
Iritantan zvuk zazvoni kao podsjetnik da je došla do krova i onda svojim desnim laktom otvori vratašca i druga teža vrata lifta. Nogom šutne vrata da se zatvore i zastane. Zrak je bio čišći gore, što je bilo samo po sebi čudno jer se zgrada nalazila usred prljavog grada, ali ne onako kako je prije mirisalo, onaj zadnji put kada je bila ovdje s njime.

Tada je sve bilo odumrlo i smeđe boje, neugodnog mirisa i nelijepo za gledanje. Sada je sve mirisalo kako je prije mirisalo, kada je tu bila stara žena, kada su one noći ovdje provodile.
Ona se sumnjivo namršti i krene koračajući sporo prema mjestu zelenog vrta. Prvo što je ugledala je bilo veliko bonsai drvo, a iza njega su nicala grmlja, drugačijih boja i oblika. Sve je odisalo zelenim bojama, drugačijih tonova i mirisa. Osjećala se kao da je upravo zašla u japanski vrt u nekoj drugoj dimenziji.

Nekako pospano ona spusti čašu mlijeka i tanjur na pod pokraj njezinih stopala i uđe dublje unutar vrta. Osjećala je hladan noćni povjetarac na svojoj koži i lagano šibanje svakojakih grana na njezinim rukama i nogama. Nije se bojala onoga što se nalazilo dublje unutar vrta. Htjela je osjetiti nešto, bilo što, čak i strah da se opet može osjećati kao čovjek, kao nešto.

Ubrzo je to i osjetila kada je čula lagano šuštanje u svojoj blizini. Brzo se okrenula i ugledala nepoznatog čovjeka ispred sebe. Trepne jednom, drugi put. Shvati da ispred nje stvarno stoji živi, pravi čovjek, da nije neka vrsta trika. Ispruži svoju ruku prema njemu i dotakne mu obraz. Bio joj je tako blizu, možda samo lakat udaljen od nje. Bilo je čudno stajati pokraj nekoga tako blizu. Ona udahne još jednom čisti zrak i zavrti joj se u glavi. Odmakne se korak od stranca i lagano se spusti na tlo, a on joj pusti. Nije rekao niti riječ, nego ju je samo nijemo promatrao.

“I-i-izvini, jesi li se izgubila?” on ju upita i pogleda ju zabrinuto.
Ona se lagano nasmiješi na njegovo mucanje i reče: “Ne, ne, zapravo i nisam”, ogleda se oko sebe i pažljivo se podigne na svoje noge. On se nije niti lecnuo, samo ju je bojažljivo gledao, kao da ga je namjeravala pojesti. “Ovdje sam dolazila s jednom starijom ženom, mojom susjedom... prije.”
“Ako mislimo na istu stariju ženu, onda bi to bila moja baka”, on reče i približi joj se. Pruži ruku i reče: “Ja sam Eddie. Drago mi je što sam te upoznao...”
Ona brzo prihvati danu ruku. “Aimee. Aimee mi je ime”, to reče s nekim olakšanjem i slobodom, jer je bilo nečega oslobađajućeg u ta dva sloga. Vidi me svijete, više me nije strah, pomisli sama u sebi.

Nasmiješi mu se hrabro i krene prema bijeloj željeznoj stolici i on pođe s njom.