Bila je vedra rujanska noć. Sunce još nije zašlo, tople zrake su padale na njezina gola ramena i obojile joj kosu u boju grimiza. On ju je poželjno gledao, ne skrivajući se od nje. Nezadovoljno je ležao na njezinim čistim bijelim plahtama, čekajući je. Ona nije htjela to, nije htjela nikakvu prisnost. Nije shvaćala osnove ljudskog ponašanja, nije vidjela smisao u nježnostima.

Ne želim reći da je on uživao u tome, zapravo u bilo čemu tjelesno vezano uz nju. Volio ju je, na sve načine, ali... Nije ju želio okaljati. Nije želio uništiti njezino predivno nedirnuto tijelo, zagaditi ju.
I dalje je bio obučen u svoje traperice i mekanu pamučnu majicu, a jedino su mu stopala bila gola, jer nije podnosio nošenje cipela u zatvorenom prostoru. Ona je sjedila na stolici na terasi, obučena u preveliku sivu košulju (koja je otkrivala njezina mala ramena), kose nezavezane. Bila je predivna samo tako, sjedeći i ne radeći ništa.

“Ja ne želim... Biti jedna od takvih, koje ne znaju granice, samo osjećaju lagano šibanje upozorenja na svojoj koži, ne osjećaju sumnju kada govore. Ja nisam takva. Ja ne želim biti takva.”
Ona reče ali se ne okrene prema njemu, i on shvati da ne želi uhvatiti njegov upitan pogled.
“Ni ja ne želim biti onaj za kojeg se predstavljam. Prevrijedna si mi za to.”
On reče i lagano se spusti na krevet, sada potpuno ležeći na njemu i buljeći u prazninu zida iznad sebe na kojem su se igrale sjene njezinog tijela koje mu se približavalo i zrake svjetla tamnih boja.
Ona legne pokraj njega i stisne njegovu ruku, pokušavši mu ublažiti bol, ali bezuspješno. Tada mu se još bliže približi, ne brinući za vlastito postavljeno pravilo. Nije to bilo važno. Smjesti svoju glavu na njegovo rame, a njezina kosa, boje tamnije od krvi, ruža i večerašnjeg sutona mu pokrije lice i on duboko udahne. Kosa joj je mirisala po medu i marelicama, po jeseni i tmurnim vremenima, po njezinim mekim usnama i njezinom glasu. Po njegovoj njoj.
On ju obgrli jednom ruke i tako brzo utone u san. Nitko mu nije to mogao oduzeti.