“Žao mi je” je htio vrištati iz svojih pluća, da te riječi izlaze iz njegovih usta u uđu u njezinu glavu, da budu sahranjene tamo.
Htio ju je uhvatiti za ruke i reći joj da je za sve on kriv, da mu ona mora oprostiti.
Uhvatio ga je grč, i više nije mogao niti riječ prozboriti. Bilo je preteško pustiti nekoga poput nje da otiđe, ali nije znao kako drugačije... Nije znao, i to je bio njegov teret.
On brzo pokupi svoju jaknu iz istrča iz malog kafića, ostavivši djevojku unutar.
Trčao je i trčao, noge su ga nosile u nepoznatim smjerovima, više nije prepoznao grad u kojem je živio, više to nije bio njegov grad. On više nije bio dio toga grada, taj grad ga je odbacio. Poput ljudi u njemu, on više nije bio dio toga.
Zadrhti unutar sebe i pokuša se sjetiti nečega što će ga zagrijati, pa barem i na trenutak, da može znati da osjeća nešto.
On stisne svoje ruke ali i dalje nastavi trčati, grabeći po crnom asfaltu i neosvijetljenim ulicama. Sparina ljetne kiše mu je ulazila u nos, miris trulih trešnja se osjećao u zrak. Bio je nemoćan, malen, nevažan. Lopov.