itch // utorak, 22:41
“
C'est payé, balayé, oublié / Je me fous du passé..”
Glas Edith Piaf je izlazio kroz zvučnike malog radija, uspavljajući Aimee. Bilo je posebno ništa ne raditi i samo slušati dobru glazbu. Mogao si se opustiti i disati sporije, nisi trebao razmišljati.
“Oh, Edith, quel point je veux que ma vie pourrait ętre si simple”, ona reče sama sebi i zapilji se u svoje nožne prste, jer nije htjela pogledati kroz prozor i ugledati ružne crne oblake koji su se okupljali oko margina grada, čineći ga prljavijim i tamnijim. Čini se da se ispred nje nalazio još jedan samotan, tihi vikend.
Sagne se i zagasio radio, isključi Edithin glas i dovuče se do vratiju svojeg stana. Navuče svoje platnene tenisice na svoje noge i izađe i stana. Ubrzo se nađe na krovu i prošeta to zelenog vrta, njezinog zelenog vrta. Ugleda dvije ptičice kako kljucaju oko dvije mrvice kruha i sporo im se približi. Ptičice su bile malene, stale bi u njezine dlanove, a njihova krila su bila prošarana prugama. Aimee je bila zadivljena građom i izgledom malih ptičica, da je sjela podalje od njih i promatrala ih iz daljine. Osjećala je oštar i tvrd beton ispod nje i hladnoću koja je navirala kroz široke rukave njezine tamno crvene pamučne majice. Raspusti svoju kosu iz male punđice na zatiljku i obgrli se rukama.
Bila je odsutna, ali samo umom jer je i dalje mogla osjećati okolinu. Osjećala je navale hladnog zraka i svoje nemirno srce kako kuca. Nije razmišljala ni o čemu, um joj je bio prazan, ali opet se osjećala kao da treba razmišljati o nečemu važnom, poput zalijevanja biljaka oko nje ili nabave neke male mačke koja bi joj stvarala društvo. I riba bi bila dobro društvo, a i ne bi trebala toliko brinuti se za nju.
Osjećala se kao osoba koja je izgubila bilo kakav oblik brige za druge ljude i to ju je ožalostilo. Postala je hladnokrvna i sve to zbog stvari koje je osjećala za njega, zbog stvari koje je činila... Stvari za koje je bila sposobna.
“Merde”, reče i nasmije se.
Kratki postovi su moja stvar, ali sam stvarno lijena.